Čitateljski klub DeLibris / susret #14

Lipanjsko druženje članova DeLibrisa održalo se prošli četvrtak, a koje je zaključke i dojmove iznjedrilo pročitajte u osvrtu članice Danaje Glavičić.

Za posljednje druženje prije ljetne stanke DeLibris je imao za raspraviti roman norveške spisateljice Marie Aubert “Odrasli ljudi”. Tom su nam se prigodom predstavila i dva nova člana, Petra i Dino, kojima i ovim putem želimo dobrodošlicu.

Roman smo ocijenili s visokih prosječnih 4.11, gotovo jednoglasno se složivši da se radi o vrlo pitkom i čitljivom štivu, iako teme kojih se dotiče nisu nimalo lagane. Naime, roman je ispripovijedan iz perspektive 40-godišnje Ide, koja je uspješna arhitektica, ali je privatno vrlo nesretna i usamljena, bez partnera i, još gore, bez djeteta, za što se čini da ubrzano dolazi posljednji trenutak. Ida zbog toga pokušava zamrznuti jajne stanice za neka sretnija vremena, te nakon postupka odlazi na norvešku obalu, u prividnu idilu obiteljske kuće na moru. Tamo će je dočekati mlađa sestra Marthe, njezin partner Kristoffer i njegova kći iz prošlog braka, kao i majka sa svojim partnerom, a povod obiteljskog okupljanja majčin je rođendan. Na površinu će, multiplicirane Idinom usamljenošću i frustracijama, isplivati sve obiteljske zavrzlame i zamjerke, posebno sestrinsko rivalstvo i ljubomora.

Svi smo se složili da je Idina usamljenost opisana briljantno i vrlo uvjerljivo, usput propitkujući i pitanje autobiografskog/fiktivnog u romanu – autorica tvrdi da je sve zaista fikcija, što joj je dalo i dodatni kredibilitet u očima članova kluba, jer je zaista umjetnost toliko se saživjeti s ulogom i pozicijom koja nije tvoja vlastita. Ono što nas je iznenadilo, ili čak i blago šokiralo, jest koliko su članovi ove obitelji zapravo otuđeni, koliko im nedostaje međusobne komunikacije, koliko su usredotočeni samo na sebe i svoje potrebe, koliko su neiskreni, koliko glume u međusobnim odnosima, te koliko su zapravo nezreli, čineći naslov romana potpuno ironičnim. Nitko u ovoj priči nije potpuno nevin, niti iskren i teško je reći da nam se neki lik posebno svidio, osim možda Kristofferove šestogodišnje kćeri koja se jedina ponaša u skladu sa svojim godinama. No, pronašli smo i razumijevanje za svakog od njih, ustvrdivši da su svi samo ljudi koji su na pragu donošenja nekih velikih odluka u kompleksnim vremenima, iako to ne odrađuju na najbolji, ili štoviše, odrasli način.

Roman je potaknuo raspravu u više različitih smjerova – zapitali smo se koliko se uopće piše ili govori o epidemiji usamljenosti u zapadnom svijetu, koji su pravi razlozi za zasnivanje obitelji i roditeljstvo, kako se kod nas gleda na žene koje nisu majke, bilo svojom odlukom ili spletom okolnosti, koji su zdravi temelji partnerskih, roditeljskih i obiteljskih odnosa, koliko naše društvo odobrava umjetno potpomognute načine začeća, mogu li i smiju li djeca biti jedini smisao roditeljskih života, koliko su te postavke društveno uvjetovane i nametnute, koliko se i zašto ljudi vole miješati u tuđe privatne živote… Činilo se da bi rasprava mogla trajati danima - svatko je za stol donio i svoj osobni splet iskustava i stavova, a nije nedostajalo ni humora, djelomično i onog crnog.
U svakom slučaju, roman bismo preporučili za čitanje zbog uvjerljivog spisateljičinog stila, kao i specifične teme o kojoj se rijetko progovara i raspravlja, a pronašli smo i optimizam na kraju priče koja se, pretpostavljamo, namjerno čini donekle nedovršenom – gajimo nade da će Ida, unatoč nekim svojim negativnim postupcima, ipak pronaći snagu za okretanje nove stranice u životu, koji i dalje može biti sretan i ispunjen, unatoč njezinim trenutnim nevoljama.

Čeka nas kratka ljetna stanka, a vraćamo se posljednje srijede u rujnu kada je na repertoaru roman “Ljeta s Marijom” autorice Olje Savičević Ivančević.

Želimo vam suncobran nad glavom, sunce na horizontu i knjigu u ruci!

Čitamo se! Do sljedeće stranice DeLibrisa!