Čitateljski klub DeLibris / susret #23

Na svibanjskom susretu DeLibrisa na repertoaru je bio roman proslavljenog Neila Gaimana „Ocean na kraju staze“. Odavno se nije dogodilo da nam se mišljenja toliko razilaze, nekako baš po sredini - polovica kluba uživala je u knjizi, a polovica se u njoj baš i nije pronašla, što je na kraju rezultiralo srednjom ocjenom 3.12.

„Ocean na kraju staze“, složili smo se, spoj je klasične bajke, magijskog realizma, fantastične priče s elementima horora u kojoj su neki vidjeli paralele sa Stephenom Kingom. Također, složili smo se i u tome da je stil pisanja lijep, prepoznatljiv i slikovit, gotovo filmičan, te da je zaista moguće zamisliti mnoge maštovite scene na velikom ekranu, koliko god bile čudnovate. No, mišljenja su nam se razišla kod pitanja ostvarenog cilja romana – iako smo svi uspjeli prepoznati da se radi o priči o prebrzom, teškom, možda čak i traumatičnom odrastanju, u kojoj dječja mašta stvara cijeli jedan svijet u ulozi obrambenoga mehanizma, nismo svi do kraja uspjeli dokučiti smisao i logiku izmaštanog svijeta. Također, neki članovi su bili mišljenja da tom svijetu nešto nedostaje, da nije do kraja izgrađen, kao što je to slučaj u mnogim drugim sličnim romanima koje vole i u kojima se uspijevaju potpuno izgubiti. S druge strane, nekim članovima to što su mnoga pitanja ostavljena otvorenima i neodgovorenima nije uopće smetalo, dapače, smatraju da to u ovom slučaju nije ni bila autorova ideja, a vrlo pojednostavljeno, borba dobra i zla uvijek je dovoljno zanimljiva kao baza priče. Ono što je na kraju ipak prevagnulo kao najpozitivnije jest ovo – iza svih čudesa kojima se Gaiman ovdje dosjetio zapravo se skriva potraga za sigurnošću i toplinom doma, obitelji, ljubavlju, prihvaćanjem i prijateljstvom.

Naša voditeljica Slavica ukratko nas je upoznala i s ostatkom autorovog opusa, kao i složenim mitologijama koje su mu stalno nadahnuće za djela. Rasprava nas je tada odvela i tim vodama pa smo u tri čarobne, moćne žene obitelji Hempstock, u kojima naš mladi protagonist pronalazi utjehu, prepoznali i neke arhetipske uloge majke, zaštitnice, prijateljice, a neki vjerojatno i pronašli inspiraciju za čitanje još nekog autorovog djela.

Ana i Ivana izdvojile su nam lijepe citate:

„Odrasli ne bi smjeli pustiti suzu, znao sam. Oni nemaju majke da ih tješe.“

„Ni odrasli ne izgledaju kao odrasli. Izvana su veliki i neobzirni i uvijek znaju što rade. Iznutra izgledaju jednako kao i oduvijek. Kao i u vrijeme dok su bili tvojih godina. Prava je istina da nitko nije odrastao. Baš nitko, na čitavom svijetu.“

Citati su otvorili još neka važna pitanja, koja ostavljamo vama da ih odgovorite svatko za sebe – jesmo li uvijek ona ista osoba koja smo bili kao djeca, čuvamo li na pravi način dijete u sebi, jesmo li još uvijek znatiželjni i otvorenog uma i srca?

Pozdravljamo vas do lipanjske st(r)anice DeLibrisa kada će nas Renato Baretić povesti na otok Trećić ruku pod ruku sa Sinišom iliti „Osmim povjerenikom“.

Izvještaj pripremila članica DeLibrisa Danaja Glavičić.