Čitateljski klub DeLibris |susret #42 |Dnevnik prakse

U srijedu, 29. travnja, susret članova čitateljskog kluba DeLibris bio je posvećen romanu Nebojše Lujanovića Dnevnik prakse, knjizi koja nas je zadržala u istim pitanjima dulje nego što smo očekivali. Susret je ujedno označio ulazak Kluba u petu godinu zajedničkog čitanja.

Roman, koji kroz prostor jedne trgovine oblikuje svojevrsno „društvo u malom“, potaknuo je razgovor o odnosu pojedinca i kolektiva. Koliko nas određuju vlastita uvjerenja, a koliko su naši koraci zapravo posuđeni – preuzeti iz sredine u kojoj se nalazimo? Članovi kluba složili su se da su „posuđeni koraci” češći nego što bismo htjeli priznati, a takva se dinamika jasno vidi kroz glavne i sporedne likove romana.

U tom se kontekstu posebno nametnula misao glavnog neimenovanog junaka koji „želi pravo da bira gdje, kako i što“, a nama je otvorila pitanje stvarne mogućnosti izbora. Postoji li on uvijek (ikad) ili ga tek naknadno imenujemo kao izbor? Na tom su se pitanju intenzivno lomila mišljenja, a nešto manje članove je podijelila ideja “biti na pravom mjestu u pravo vrijeme“: je li riječ o sreći, okolnostima ili o sposobnosti da se trenutak prepozna i iskoristi.

Lik šefa Pave bio je jedna od točaka oko koje nije bilo mnogo neslaganja - većini je ostao nedovoljno oblikovan, gotovo tipski, a poslužio je kao povod za razgovor o radu s nadređenima. Govorilo se o dobrim i lošim šefovima, o iskustvima prvih poslova, učeničkih i studentskih, i o tome kako se odnos prema radu oblikuje vrlo rano, često upravo na takvim „malim“ mjestima kakva roman prikazuje.

Posebno nas je okupiralo pitanje što rad zapravo jest i kako ga vrednujemo. Metaforičko, ali i doslovno pitanje „kolika je cijena pomidora“ otvorilo je niz konkretnih asocijacija: koliko vrijedi radni sat, a koliko dostojanstvo radnika i gdje počinje granica ispod koje se ne bi smjelo ići. U romanu ta granica biva testirana kroz situaciju u kojoj bi jedna radnica trebala snositi posljedice zbog naizgled banalnog razloga. Članovi kluba složili su se da je borba za radnička prava u tom slučaju bila opravdana i značajna upravo zato što je bila mala, lokalna i stvarna. Njezina „pobjeda“ – činjenica da Zora nije dobila otkaz – doživljena je kao potvrda da male pobune ipak imaju smisla.

Roman je, u konačnici, prepoznat kao tekst o malim borbama i tihim prijelazima. Ivi i Nini je, primjerice, bio posebno upečatljiv sloj romana u kojem srednjoškolac, pišući dnevnik prakse (koji to nije), gotovo neprimjetno prerasta u ozbiljniju, odrasliju osobu, udaljavajući se od vlastite generacije i ulazeći u svijet odgovornosti koji neumitno „uzima“ dio njegove mladosti. Upravo su takvi pomaci, nenametljivi, ali trajni, ostavili pozitivan dojam na većinu, kao i završetak, koji raduje.

Knjiga je među članovima kluba ocijenjena solidnom četvorkom: pitka, mjestimice duhovita, s likovima koji su dovoljno uvjerljivi da pokrenu razgovor i temom koja se pokazala još poticajnijom od samog čitateljskog iskustva.

Susret je, možda i simbolično, zaključen u ozračju koje odgovara vremenu u kojem se održao: uoči Praznika rada razgovarali smo o radu, pravima i dostojanstvu – i složili se da male borbe i male pobjede, koliko god skromne bile, i dalje imaju smisla.

Izvještaj je pripremila voditeljica DeLibrisa Slavica Maršić.