MHK // Čitateljski klub DeLibris / susret #16

Ponekad se dogodi da vas knjiga povede na putovanje koje rezultira dobrim osjećajem i za nju kažete da je knjiga puna nade koja svojom toplinom grije one koji je čitaju. Takva je knjiga, moglo bi se zaključiti po jučerašnjem susretu Čitateljskog kluba DeLibris, „Profesorova omiljena jednadžba“ japanske autorice Yoko Ogawa.

Ljubav, prijateljstvo i ljudska povezanost ono su što dominira romanom, unatoč epizodama koje su ometale likove da ostvare potpuni potencijal navedenog.

Sveučilišni profesor matematike kojemu je nakon prometne nesreće ostalo sjećanje samo na razdoblje do 1975. godine i koji može pamtiti samo zadnjih 80 minuta, glavni je protagonist u čiji život ulaze domaćica, iz čije je perspektive roman napisan, i njezin sin kojeg je Profesor nazvao Korjenko.

Brojke su bila Profesorova desna ruka ispružena da se rukuje, no istovremeno i plašt koji ga je štitio od svijeta koji nemilice ide naprijed, daleko od njegove prijelomne godine. On provodi vrijeme u dokazivanju matematičkih istina i obzirno uvodi svoju domaćicu i Korjenka u ljepotu matematike. Nekima od nas ipak je bilo previše brojeva među riječima, a neki su se zdušno uhvatili ukoštac s navedenim jednadžbama i brojčanim dilemama.

Roman nas je odveo u različite rukavce pa smo neminovno popričali i o svojim sjećanjima na učitelje koji su nas podučavali tijekom školovanja, istaknuvši kako za prenošenje znanja treba imati i dara, osim metodičke spretnosti, a upravo je takav dar onaj koji je krasio Profesora. Ono što mu je autorica još namijenila jeste dobrota – ne biste vjerovali koliko plemenitosti stane u tog čovjeka čija je odjeća puna papirića koji su podsjetnici na vrijeme u kojem živi i za koje nije u potpunosti siguran što znače. Složili smo se da su ljudi koji ne traže zahvalnost za čin dobrote jer smatraju da to nije ništa posebno i da svatko može i čini dobro, iznimno rijetki, a nadasve potrebni u našoj svakodnevici. Razgovarali smo o tome ima li moralni kompas koji je tako vidljiv u Profesora svrhe i u današnje vrijeme i koliko nas dobrota čini naivcima u očima drugih te koliko bi zapravo itko htio biti dobar.

Jednoglasni smo u tome da je ovo jedna lijepa priča. Baš to – priča u koju smo uživali biti uronjeni i koju čine dragi i nepatvoreni junaci. Pozitivne stvari koje su se događale u romanu svugdje su oko nas, zaključili smo. Samo je potrebno pronaći te male prostore i procijepe i uloviti ljepotu. Matematike, riječi, ljudi, zvijezda… Čegagod. Mi smo je na trenutak pronašli u ovom romanu. Slijedite nas.

Čitamo se! Do sljedeće stranice DeLibrisa.

Okupljanje u studenome dogodit će se zadnje srijede u mjesecu, a razgovarat ćemo o romanu „Knjiga tuge“.

U Mjesecu hrvatske knjige koji ove godine ističe značaj književnog prevođenja, zahvaljujemo prevoditeljici ovoga romana Mirni Potkovac-Endrighetti što nam japanska riječ nije ostala strana(c).

Izvještaj je pripremila voditeljica DeLibrisa Slavica Maršić.